U ranoj mladosti, u
mojim maštarenjima o svijetu i životu, pojavila se želja da putujem oko
svijeta, da prođem širokim prostranstvima Zemlje i upoznam druga podneblja i
ljude. U početku je ta misao bila lepršava kao leptir. Nestalna. Pojavljivala
bi se u trenucima kada bih držao udžbenik sa nekom materijom koja me nije
interesovala i zapravo me tjerala negdje daleko od sobe u kojoj sam učio
školsko gradivo, u neke daleke krajeve, za koje sam znao da postoje i koji su
mi u mislima postajali bliski. Moram biti zahvalan tim dosadnim temama koje su
me tjerale na maštarenja o svijetu u kojem živimo, i o nekim neistraženim
oblastima koje su me privlačile. Još od dana kada sam prohodao, u meni je bio
taj duh istražioca, duh koji me uvijek nagonio da saznam šta je iza brda tamo
na kraju livade na kojoj sam se igrao. Tamo preko rijeke koju nisam mogao
preći. Tamo preko granica naše domovine, tamo gdje su neki ljudi pričali
stranim jezicima, meni nepoznatim. Vremenom su se te misli ustalile, prerasle u
želju, a onda polako u skicu plana o putu oko svijeta. Čak sam počeo od svog
džeparca štedjeti novac za put koji sam pripremao, tamo u nekoj dalekoj
budućnosti, onog dana kada završim škole i fakultet, i kada budem dovoljno
samostalan da krenem na put. U svim tim slikama koje sam stvarao, vidio sam
razne zemlje, daleku Afriku i njen živopisan svijet koji sam poznavao samo
preko slika ili televizijskih emisija. Pa sam onda putovao, u mislima, južnom
Amerikom, čudesnim ulicama Buenos Airesa ili penjući se uz visove Anda ili ploveći
Amazonom. Svaka neinteresantna tema iz istorije ili jezika, razne Ilijade i
Odiseje, razne hemijske formule glukoze i fruktoze upućivale su me na put, na
želju da se otisnem kada se za to stvore uslovi. Moja želja je oscilirala, u
trenucima kada sam provodio vrijeme u društvu ili na odmoru, ona je nestajala
da bi se opet pojavljivala kada bi oko mene zavladala monotonija školskih
obaveza, i savlađivanje gradiva za koje nisam bio siguran da li će mi uopće
trebati kroz život. O tom svom planu nisam nikad nikome govorio, vodio sam mali
dnevnik sa grubom skicom plana, nikad jasno izlažući kakvi su mi planovi, već
onako uvijeno, dvosmisleno, kao pišući neki esej, u raznim stilskim figurama,
nagovještavajući šta bi plan mogao biti. U tom dnevniku je vođena i blagajna sa
stanjem ušteđevine. Kao i svaki plan, ovaj je imao svoj vremenski početak i
mjesto odakle bih krenuo i kuda bih se uputio. Mjesto polaska, Sarajevo, bilo
je već otpočetka utvrđeno, a vrijeme kada bih trebao krenuti je matematski
ukazivalo na početak devedesetih godina dvadesetog vijeka. Jedino ruta puta
nije bila jasno utvrđena iako je vremensko trajanje potrebno za obilazak
svijeta bilo određeno okvirno na nekoliko godina. U tim maštarenjima, nisam
razmišljao o svojoj porodici, bratu i roditeljima, niti o prijateljima niti o
ljubavima. Sve je to bilo u drugom planu, jer je glavni cilj bio put u
nepoznato. Razlažući planove, u svojim mislima, jedna ruta je postala
dominantna i najprivlačnija, skoro pa realna. Krenuo bih na istok, preko Srbije
i Makedonije u Bugarsku pa onda do Istanbula i dalje kroz Anadoliju na istok.
Tu se negdje ruta prekidala, još nesiguran da li da put nastavim na istok prema
Iraku i Iranu i dalje u Aziju ili da skrenem na jug, prema Bliskom istoku u
Siriju pa Liban i Jordan, i dalje na jug u Afriku. Bezbroj puta sam u mislima
prošao tim putem na istok preko Sofije, Istanbula, Ankare, uvijek nanovo
dodajući detalje koji su mi u mašti izgledali zanimljivi. I što sam više imao
vremena za maštarenje dalje sam stizao na svom putu.
Kažu, da bi se želja
ostvarila ne treba o njoj aktivno misliti, treba je zamisliti i pustiti vrijeme
da odradi svoje kako bi se želja ostvarila. Sazrijevajući i provodeći mladost u
Sarajevu moje maštaranje o putu oko svijeta se spontano povuklo. Zaljubljen u
grad koji sam svakodnevno otkrivao, shvatio sam da je to mjesto koje daje
radost srcu mom. Da li su to bili mirisi grada, njegov oštar vazduh ili hladna
voda, dobrodušni ljudi, prijatelji ili familija, simpatije i ljubavi,
specifičan govor grada. Mjesta na koja se izlazilo, hrana, sport ili muzika.
Vječno ispijanje kafe i lakoća postojanja koju sam osjećao svakim novim jutrom.
Svaki novi povratak u Sarajevo s raznih putovanja, donosio je nanovo osjećaj
radosti i bez obzira na ljepotu mjesta s kojih sam se vraćao, dolazak u
Sarajevo je svaki put imao posebnu draž. Sve te male svakodnevne stvari koje su
hranile moju dušu mirom i ljubavlju, odgurnule su moje planove iz rane
mladosti. Ostao je samo dnevnik koji me ponekad podsjećao na moja maštarenja i
plan za put.
A onda se preko noći
datum polaska jasno ukazao. Petak, 17. aprila 1992. sasvim neočekivano preko
Beograda, Skopja i Štipa krenuo sam kroz Bugarsku do Istanbula i dalje na
Bliski istok, u Siriju. Bilo je baš onako kako sam u svojoj mašti planirao
mnogo godina ranije. Jedino što je želja, ona mladalačka, da se putuje nestala.
Ali bilo je već kasno da se odustane. Na to su upozoravale slike nadolazećeg
rata i neki tamni oblak koji se nadvio nad Bosnom. Slike Istanbula, Damaska,
Latakije postajale su bliže i bile onakve kakve sam ih u svojim maštarenjima
oslikavao. Sve mi je na neki neopisiv način bilo poznato. Kada sam jedne večeri
s ocem šetao ulicama Latakije, na njegovo pitanje kako mi izgleda Sirija i grad
u koji sam stigao, rekao sam kratko, baš onako kako sam zamišljao ovaj arapski
svijet. Žive ulice, mnoštvo ljudi na ulicama, ulični prodavači, glasni govor i
galama. Arapska muzika u pozadini. Mora da sam to vidio u nekom svom prethodnom
životu ili u snu. A želja, je li stvarno bila želja ili vizija nečega u
budućnosti?